ljubavi raspeta
Uvijek ću te voljeti
Pjesma "I will always love You" (Uvijek ću te voljeti) od američke pjevačice Whitney Houston podsjetila me na Isusov rastanak s učenicima. Riječi pjesme na engleskom idu ovako:
If I should stay,
I would only be in your way.
So I'll go, but I know
I'll think of you ev'ry step of the way.
And I will always love you.
I will always love you.
You, my darling you. Hmm.
Bittersweet memories
that is all I'm taking with me.
So, goodbye. Please, don't cry.
We both know I'm not what you, you need.
And I will always love you.
I will always love you.
(Instrumental solo)
I hope life treats you kind
And I hope you have all you've dreamed of.
And I wish to you, joy and happiness.
But above all this, I wish you love.
And I will always love you.
I will always love you.
I will always love you.
I will always love you.
I will always love you.
I, I will always love you.
You, darling, I love you.
Ooh, I'll always, I'll always love you.
A Isus svojim učenicima kaže slične riječi, pune osjećajnosti:
No, kažem vam istinu: bolje je za vas da ja odem: jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama; ako pak odem, poslat ću ga k vama. (Iv 16, 7)
Branitelj - Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh. (Iv 14, 26)
Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge. (Iv 13, 34-35)
Oče pravedni, svijet te nije upoznao, ja te upoznah; a i ovi upoznaše da si me ti poslao. I njima sam očitovao tvoje ime, i još ću očitovati, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima - i ja u njima. (Iv 17, 25-26)
Razlika je jedino što pjevačica na jednom mjestu kaže: "We both know I'm not what you, you need." (Oboje znamo da ja nisam ono što ti trebaš), dok učenici znaju da Isus je ono što oni trebaju. Ali Isus svjedno odlazi, kao čovjek umire, da bi u duhu uvijek mogao biti s njima, uvijek ih voljeti.
Dan državnost
30. svibanj 2009. - 19. Dan državnosti
"Vrijeme teče, prolazi sve. Milost nam Bože daj, da živeći ne umremo. Da svijetlo budeš nama." - tako idu riječi poznate pjesme "Milost".
Prolazi vrijeme i to vrlo brzo. Znam da su uspomene slatke (ako su lijepe naravno), ali čovjek ne može živjeti od njih ili u njima. No, ja se ipak često u mislima vratim na dane '90-tih godina kad se s ponosom dizala hrvatska trobojnica s hrvatskim povijesnim grbom. Nisam, nisam tada puno toga razumio. Jedino sam osjećao neki ponos i veselje u ljudima oko sebe. Na televiziji, na radiju, u kazetofonu. Stalno se čula riječ: Hrvatska.
A 30. svibnja 1990. je ta moja, ta naša Hrvatska dobila novi saziv Sabora. Bio je to prvi demokratski izabrani sabor nakon 1945. godine. Ponos, radost, veselje.
Ne znam je li to bio taj dan ili neki drugi sličan njemu, ali znam da me je tata zajedno s mojim bratom poveo na Trg (tada još) Republike, na današnji Trga bana Jelačića u Zagrebu. Mnoštvo ljudi, kojima sam vidio samo noge, jer sam bio još mali, veselilo se i radovalo. Nekoliko puta me je tata i dignuo na svoja ramena. Tada sam uspio vidjeti mnoštvo hrvatskih zastava u zraku. Bio je to lijep prizor, za mene dječaka zanimljiv. Makar ga nisam razumio.
Sad nakon 19 godina gledam snimke tog događaja na You Tubeu.
I što mogu reći?
Dr. Franjo Tuđman nas je pozvao da taj dan svečano proslavimo i da ga tako i ubuduće slavimo. Tako se i radilo sve dok ga kao državni blagdan nisu ukinuli političari "šestorke" 2001. godine i prebacili ga na 25. lipanj.
Jednom nam je za vrijeme predavanja naš profesor liturgije, a danas pomoćni biskup zagrebački dr. Ivan Šaško rekao kako narod uvijek zna kada treba slaviti i ni jedna država ill vlast to ne može nametnuti. Tako je za primjer naveo 10. veljače kada je godinama mnoštvo ljudi u zagrebačkoj katedrali i ispred nje slavili spomendan blaženog kard. Alojzija Stepinca, a tadašnja "milicija" je 10. veljače pred zagrebačkom katedralom uvijek imala "problem".
Tako je i sa današnjim danom, Danom Državnosti koji ima sva obilježja događaja koji je ostao upisan u narodnu svijest kao prijelomni trenutak u kojem se nešto novo dogodilo i u tome novom su svi sudjelovali. Dan Državnosti 30. svibnja 1990. nije samo još jedan potpis na papiru, još jedna saborska, vladina ili predsjednička odluka. Dan Državnosti 30. svibnja 1990. je narodna odluka očitovana na prvim demokratskim izborima nakon 1945.
I zbog toga će taj datum ostati upisan u narodnu svijest. A snimke na You Tubeu (kad već nisu na HRT-u) će nas još dugo podsjećati na to. Ne samo na hrvatske zastave, već na koljevku u koju je dr. Tuđman položio pogaču, zlatni dukat i pero kao želju za prosperitet i sretnu budućnost tek rođene moderne demokracije u Hrvatskoj, kao znak rođenja Hrvatske. Da pokušam otići još dalje pa da kažem kako je na taj dan pravno začeta samostalna i suverena Republika Hrvatska koja je onda rođena ustavnom odlukom sabora od 25. lipnja 1991. godine.
Tu koljevku, tu pogaču, zlatni dukat i pero blagoslovio je kard. Kuharić i time pokazao da je Božji blagoslov od početka nad Republikom Hrvatskom. Božja raspeta ljubav nas prati i s Božjim blagoslovom je obilježen ova dan.
Ta obilježja me vode u slavljenju ovoga blagdana.
Gledam dalje snimke na You Tubeu i vidim da je na zagrebačkom Jarunu bila velika fešta toga dana. Kolike su se pjesme od srca pjevale Hrvatskoj. Tek začetoj Republici Hrvatskoj. Bio sam mali i nisam sudjelovao u toj fešti. Ali tek sad uviđam koliko je taj dan bio velik i važan nama Hrvatima.
Čuo sam da su mnogi za vrijeme bivše Jugoslavije išli u zatvor zbog pjevanja hrvatski domoljubnih pjesama. A na ovaj dan, Dan Državnosti 30. svibnja 1990. pjevalo se bez straha i s puno radosti i veselja.
Znam, znam, uspomene i prošlost su to. Ali ne, ja kažem da je to događaj kojeg se treba sjećati, kojeg ćemo se dugo sjećati. Kažem da je to blagdan kojeg bi svaka hrvatska obitelj trebala slaviti s koljevkom u koju će položiti pogaču, dukat i pero, te blagosloviti Domovinu i za nju moliti dragog Boga.
"Vrijeme teče, prolazi sve. Milost nam Bože daj, da živeći ne umremo. Da svijetlo budeš nama."
Duše su pravednika u ruci Božjoj
Volim biti na sprovodu. Ne zbog osjećaja tuge koji tada lebdi u zraku, niti zbog crne boje kojom je zagrnuta rodbina pokojnika, već zbog trenutka mira i spokoja koji tada osjećam.
Na sprovodu smo svi jednaki. Svi tugujemo za pokojnom osobom i tog trena nije važno koje smo vjere ili naroda, jesmo li muško ili žensko, stari ili mladi. Svi naši problemi i borbe, naše životne bitke i misli kao da zastanu u tišini povjetarca koji šapuće: "A šta sad?"
Gledamo i mislimo na osobu koja je umrla, čiji je život završio i koja više ništa ne može promjeniti u svojem životu. Jednostavmo je stala, njezin život se zaustavio u jednoj točki. Zaspala je i ne budi se. Prešla je granicu koju mi još ne vidimo, ne čujemo, ne osjećamo, ali na kojoj svaki dan stojimo. Granicu smrti.
I pomislim tada kako u ovom trenutku uistinu nema više: Židov - Grk! Nema više: rob - slobodnjak! Nema više: muško - žensko! (Gal 3, 28). U smrti smo svi jednaki. Smrt nas sve čini jednakim. U tom trenu.
"Di je tu Bog, kad je i ona umrla od raka?! Čemu biti u samostanu kad on dopušta da časna sestra umre u teškim bolovima, u tako teškoj smrti?!" - upitao me netko, nakon što je saznao da je umrla moja teta koja je bila redovnica. A ja se zamislih i sam se upitah: "Pa, što ja očekujem od svojeg poziva, od svojeg samostanskog života? Božji blagoslov? Zdravlje? Blagu smrt? Neku nagradu od Boga? Nešto? Hoću li i ja tako umrijeti u teškim bolovima, jednako kao i neki teški grešnik za kojeg će svi reći da je i zaslužio takvu smrt? Jesam li je ja zaslužio?
Je li moja teta koja je redovnica, časna sestra, zaslužila tako tešku bolest i smrt? Je li zaslužila? Zapravo je to pitanje koje muči tu osobu koja me upitala. Ona je služila Bogu cijeli svoj život i na kraju dobila tešku bolest i bolnu smrt. Mislim, kakav je to Bog, kad tako nagrađuje?
Ne, ne ide se u samostan da bi se izbjegla smrt, da bi se izbjegla bolest ili nevolja. Kao što rekoh na početku, svi smo jednaki pred smrću, svi smo jednaki u bolesti. Čovjek može biti cijeli život pravednik, ne prestupiti niti jednu Božju zapovijed, držati svoje redovničke zavjete čistoće, poslušnosti i siromaštva, a opet se teško razboliti i umrijeti. Zašto?
Na pamet mi dolazi starozavjetni Job, čovjek neporočan i pravedan: bojao se Boga i klonio zla. Rodilo mu se sedam sinova i tri kćeri. Imao je sedam tisuća ovaca, tri tisuće deva, pet stotina jarmova goveda, pet stotina magarica i veoma mnogo služinčadi. Čovjek taj bijaše najugledniji među svim istočnjacima. Sinovi su njegovi običavali naizmjence priređivati gozbe kod jednoga od njih, svaki u svoj dan, te su pozivali svoje tri sestre da jedu i piju s njima. A kad bi se izredali s gozbama, Job bi ih pozvao na očišćenje. Uranio bi izjutra i prinio paljenice za svakog od njih; mislio je: "Tko zna nisu li mi sinovi griješili i u srcu Boga hulili!" Tako je Job svagda činio.
Pravedan čovjek, taj Job, nema šta. A ipak je Bog dopustio da ga Sotona iskuša, te su mu neprijatelji oteli i poubijali sve blago životinja, a djeca su mu poginula jer se kuća na njih srušila. On je samo rekao: "Go iziđoh iz krila majčina, go ću se onamo i vratiti. Bog dao, Bog oduzeo! Blagoslovljeno ime Božje" Uza sve to nije sagriješio niti je kakvu ludost protiv Boga izustio.
Udario ga je Sotona i zlim prištem, kožnom bolešću, a žena ga je izvikivala da prokune Boga koji ga tako kažnjava za njegovu pravednost. "Brbljaš kao luđakinja! Kad od Boga primamo dobro, zar da onda i zlo ne primimo?", odgovorio joj je.
Da, potrebna je velika vjera i postojanost da čovjek unatoč svim bolestima i problemima ne digne glas na Boga, ne naljuti se na Boga. Još je teže kad te čak i žena, pa i najbolji prijatelji više ne razumiju, ne podržavaju te u tvojoj vjeri. Tada ostaješ sam. Kušnja je velika.
Jobova priča je završila sretno: Bog ga je vratio u prijašnje stanje jer se založio za svoje prijatelje, pa mu još udvostruči ono što je posjedovao. Tad se vratiše Jobu sva njegova braća, i sve njegove sestre, i svi prijašnji znanci te su jeli s njim kruh u njegovoj kući, žaleći ga i tješeći zbog svih nevolja što ih Jahve bijaše na nj poslao. Svaki mu darova po jedan srebrnik i po jedan zlatan prsten. Jahve blagoslovi novo Jobovo stanje još više negoli prijašnje. Blago mu je brojilo četrnaest tisuća ovaca, šest tisuća deva, tisuću jarmova volova i tisuću magarica. Imao je sedam sinova i tri kćeri.
Vjerujem da Bog pravednike ne kažnjava s bolešću i teškom smrću, već dopušta njihovu patnju kao kušnju za njihovu vjeru, a plod njihove strpljivosti i patnje koristi za obraćenje grešnika, da nadopuni ono što ne dostaje patnjama Kristovim. Vjerujem da ni moja teta nije dobila bolest, niti proživila tešku smrt samo tako, kao da ju je Bog "nagradio" za sav njezin životni trud. Vjerujem da njezina patnja ima duhovne plodove koje sad ne vidim, ne čujem, niti osjećam. Vjerujem da je Bog i njoj u nebu, kao i Jobu, blagoslovio novo stanje još više nego li prijašnje i da je sad s njim u Nebu, konačno zajedno s Isusom. I čeka na nas.
Jer, doista, koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste. Nema više: Židov - Grk! Nema više: rob - slobodnjak! Nema više: muško - žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu! (Gal 3, 28)
Božić s Tajči
Tajči ponovno na mali ekranima
Preuzeto s http://idobelieve.com/
Otkako sam ove godine, surfajući internetom, naišao na stranice naše Tajči, počeo sam ih pratiti i upisao sam se za newsletter. Tako mi je ovih dana došla najava, da će na američkoj katoličkoj televiziji Catholic TV biti emitirana emisija o Tajči i njezinoj obitelji. Otkako je u Americi Tajči sklada vlastite pjesme i to uglavnom o vjeri, te je zato i pozvana u emisiju koju se može gledati i preko interneta, na ovim stranicama:
Uživo program Catholic TV na internetu:
http://www.catholictv.org/home.aspx?displayLive=true
Naziv emisije:
CATHOLIC SAINTS & LAY PEOPLE
Vrijeme emitiranja božićne emisije s Tajči i njezinom obitelji:
Utorak, 30.12.2008.
New York 12 sati (podne)
Hrvatska (Njemačka) 18 sati (6 popodne)
Petak, 2.1.2009.
New York 8 sati (ujutro)
Hrvatska (Njemačka) 14 sati (2 popodne)
Subota 3.1.2009.
New York 21.30 sati (9.30 navečer)
Hrvatska (Njemačka) 3.30 sati po noći (to je već nedjelja 4.1.2009)
Preuzeto s http://idobelieve.com/
Tajčine internet stranice su http://idobelieve.com/,
a njezin blog je http://tajci.net/,
a ako je netko na Facebooku može naići na njezinu grupu http://www.facebook.com/home.php?#/group.php?gid=2212878125&ref=ts
Božićni hit: How I love the Christmas season
Preuzeto s http://idobelieve.com/
Vukovaru!
Preuzeto sa stranice http://www.vukovarac.net
U povodu obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. i u spomen na poginule hrvatske branitelje koji su poginuli u obrani Vukovara
Priča o gradu
Siniša Glavašević
Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?
Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac - netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi!
U spomen na više od 1.600 poginulih hrvatskih branitelja i civila te nekoliko stotina onih koji se još uvijek vode na popisu zatočenih i nestali!
Tajči održala koncert
Preuzeto s http://www.stbarbmassillon.com
Fotke s Tajčine turneje!
Našao sam na internetu slike s Tajčinog zadnjeg koncerta od prije dva dana, 12.10.2008. na ovoj stranici : http://www.stbarbmassillon.com/Church/events/Tajci/tajci.html
Tajči nastavlja s turnejama i novim albumom
Tajci radi na novom albumu. Preuzeto s http://tajci.net/
Istina, nisam već dugo bio na Tajčinim stranicama, ali čim sam ih otvorio dočekala me nova pjesma "Let them fly" (Neka lete).
Kroz mjesec listopad Tajči održava 20 koncertata, pod nazivom Let it be - Mary's Story (Neka bude - Marijina priča). Obilazit će Američke savezne države Kentucky, Indiana, Illinois, Ohio, Maine i Massachusetts. Na njezinim stranicama http://idobelieve.com
već se može vidjeti i rasopred adventske turneje u prosincu.
Ako ste na Facebooku možete se uključiti u grupu "Tajči" koju je pokrenuo Nikola Pejnović ili joj direktno poslati poruku na njezin Facebook profil.
Tajčine nove pjesme se mogu vidjeti i na Youtube-u.
Let them fly
Via dolorosa
Eli, Eli
Mojoj majci
America, America
Suza za zagorske brege - posvetila ju svojem tati
sv. Franjo
Preuzeto s http://www.nimblespirit.com
"Ja sam svoje učinio, a što vi treba da učinite, neka vas pouči Krist!"
Jedan je brat nekoć pitao sv. Franjo: "Franjo, zašto te toliki slijede?", a on je odgovorio: "Zato jer sam najbjedniji i najružniji od svih ljudi." Prenosim ovo u svojoj slobodnoj interpretaciji jer želim reći kako su se ljudi još za Franjina života pitali što je to u njemu toliko posebno.
Ja sam primjetio, shvatio samo to da je on uvijek pokazivao na Isusa. Već sam početak Pravila kaže kako braća trebaju nasljedovati Evanđelje. I kad je umirao rekao je braći: "Ja sam svoje učinio, a što vi treba da učinite, neka vas pouči Krist!"
I zato mi je od njega ostalo na prvom mjestu to da trebam nastojati drugima pokazivati na Krista. Stoga ne volim kad ljudi puno govore o samome sv. Franji jer imam osjećaj da to nije njegova želja. Prije par godina je izašla i knjiga pod naslovom: "Franjevaštvo u spisima Franje Asiškoga". Čini mi se, gledajući samo naslov, da je to vrtnja u krug jer sve što je Franjo radio mi danas trebamo zvati franjevaštvo pošto dolazi od njega. Pa kako onda možemo u njemu samome, u njegovim spisima tražiti neko "franjevaštvo" kad je on sam u svemu što je činio bio to franjevaštvo o kojem mi pišemo knjige i govorimo. A zaključujem da se cijeli njegov život temelji na Isusu - zato su ga prozvali Alter Christu - Drugi Krist.
Neki dan smo imali duhovni kapitul i govorili smo o FSR-u, Frami i Vojsci Vezgrešnoj kao našim franjevačkim apostolatima. I tada je jedan brat rekao slijdeće: "Sv. Franjo nije uzimao strukture koje su tada u njegovo vrijeme bile već razvijene u Crkvi, već je on bio otvoren za nove stvari. Otvorio je svoje srce Bogu i slušao njegov glas. Pa, se ni mi tako ne moramo strogo držati dosadašnjih oblika apostolata, već trebamo biti otvoreni i za nešto novo, što nam Bog nadahne." Neki su imali predrasude i brzo su odgovorili ovom bratu na njegove riječi.
Ali mislim da se u tim riječima krije upravo ono bitno iz Franjina života: otvorenost Bogu i nasljedovanje Krista. Ako stare stvari valjaju (a Franjoj je priznao biskupa, papu i Crkvu) onda ih treba prihvatiti, ali ako se ne nalazimo u nekim stvarima (Franjo je pokušao boraviti kod benediktinaca) onda trebamo osluškivati Božji glas za to novo što nam sprema.
Otvorenost. Bogu.
...pošto večeraše...
Preuzeto s www.dvasrca.com
"Isto tako, pošto večeraše, uze kalež, ponovno ti zahvali i dade učenicima svojim govoreći..."
Muči me molitva poslije jela. Mislim na onaj trenutak kad sam u društvu i pomalo završavamo s obrokom i osjećam kako bismo se trebali pomoliti, kao što smo se i na početku jela pomolili. Uhvati me neka trema. Ne usudim se reći, istupiti. Osjećam nemir u sebi i često puta pređem preko toga.
Izgovaram se kao da to nije potrebno. Jednom smo se pomolili, na početku jela, i to je dovoljno. Uostalom, skoro nikad ne ostanemo zajedno do kraja već se raspršimo jedan po jedan. I čemu onda moliti kad nismo više svi zajedno?
Sve su to isprike koje mi u jednom trenu prođu glavom. Često. Svaki dan. A s druge strane se grizem jer osjećam da se izvlačim.
Neki dan sam za vrijeme mise zastao nad ovim riječima - pošto večeraše. Isus je poslije večere uzeo kalež, pomolio se zahvaljujući Bogu, svojem Ocu i tek onda taj kalež ispio. Uvijek sam mislio da molitva mora biti zadnja stvar kod obroka i da se poslije nje više ne jede jer je ona znak kraja.
Ovdje, u misi, u ovim riječima i Isusovim gestama doživio sam kako je bitno zahvaliti Bogu na tome što imamo i onda mirne duše to možemo i uzeti. Zahvaliti Bogu!
Našao sam riješenje za svoju dvojbu, a to je ovaj Isusov primjer. Ali još uvijek osjećam kako mi treba hrabrosti, da i druge pozovem na tu zahvalnu molitvu. Da, znam, stalno mislim na druge. Vrijeme je da počnem od sebe, da sam zahvalim. U srcu. Pa onda i riječima.
Gospođa imenom Irena Sendler
Gospođa Irena Sendler
Nedavno je umrla 98 godišnja gospođa imenom Irena Sendler.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata dobila je dozvolu za rad u Varšavskom getu kao vodoinstalater/stručnjak za odvode. Iza svega je imala jedan skriveni motiv ... Budući je bila Njemica, znala je što nacisti planiraju sa Židovima. Irena je na dnu svoje torbe za alat koju je nosila, kradomice iznosila malu djecu. Otraga u svom automobilu imala je vreću od grubog platna za veću djecu. Imala je i psa koji je bio izvježban da laje kada bi je njemački vojnici puštali unutra i van iz geta. Njegovo je lajanje pokrivalo plač djece. Vojnici, naravno, nisu ništa
htjeli psu.
Za vrijeme dok je tamo radila i načinom na koji je radila, uspjela je izvuči 2500 djece. Ipak su ju uhvatili te su joj slomili obje ruke i noge i žestoko su ju pretukli. Irena je sačuvala zapis s imenima sve djece koju je prokrijumčarila van, držeći ga u staklenom peharu ispod drveta u svom dvorištu koje je kasnije izgorjelo. Nakon rata pokušala je pronaći bilo koje od roditelja koji su možebit preživjeli i ujediniti obitelj. Većina ih je, na žalost, bila ugušena plinom, pa su djeca kojima je pomogla smještena po obiteljima ili su posvojena.
Prošle godine, Irena je nominirana za Nobelovu nagradu...
Izgubila ju je. Pobjedio je Al Gore, načinivši film o globalnom zatopljenju.
(Proslijeđeni e-mail)
